Napad na zdrav razum

(ili: Zašto se Arifaga okreće u grobu)

Oni koji me poznaju, znaju da nisam nacionalista ni u kom pogledu. Isto tako znaju da nisam glup. Tako sam i ja mislio. Sve do sada.

Čestito izbombardovan pominjanjem Gavrila Principa u dvije različite odore (onoj terorističkoj i onoj junačkoj) zbunjeno malo prošetam Banjom Lukom i, sasvim slučajno, prođem pored spomenika kod Lesnine. Zastanem.

„Za uspomenu na Arifagu Šarčevića koji je pao od austrijske puške god. 1878. podiže Gradska opština Banja Luka god. 1937.“

Nisam ja izmislio nego je u knjigama ostalo zapisano da je na Berlinskom kongresu 1878. godine ministar inostranih poslova Austro-ugarske monarhije, Đula Andraši, nadugo i naširoko objašnjavao kako zemlja Bosna mora da bude anektirana a Otomanska Porta nije imala ništa protiv. Doduše, Porta je stidljivo predložila da se anektira Hercegovina a da Bosna ostane u sastavu izdišućeg Otomanskog carstva, što naravno nije prihvaćeno. Osramoćena Imperija, koja je Bosnom upravljala sa dalekog Bosfora, je klimnula glavom i praktično dala zeleno svjetlo austrijskim trupama da uđu u Bosnu.

Međutim, u tim istim knjigama piše da njihov ulazak nije prošao glatko i da ih stanovnici već napaćenog vilajeta na kraju Imperije nisu dočekali cvijećem.

Da li su oni koji Principa danas proglašavaju teroristom čitali „Zeleno busenje“ Edhema Mulabdića? Očito nisu.

Da li su zavirili u istoriju i istorijske podatke pa vidjeli da su bosanski muslimani dizani na oružje da se suprotstave Austro-ugarskoj vojsci?

Nisu ni to.

Naime, u istoriji je zapisano da su najveće borbe protiv ulaska Austro-ugara u Bosnu vođene oko Doboja, Maglaja, Banje Luke i Jajca. Na Jajcu je 5 000 ljudi branilo grudu svoje zemlje, najvećim brojem muslimana a bilo je i nešto katolika i pravoslavaca. Džaba... Jača sila je prevladala i monarhija je zavladala a Bosna se ponovo našla na kraju jednog carstva, ovaj put sa zapada. Hiljade ljudi odvedene su u ropstvo u druge dijelove Monarhije kao kaznu za otpor. Danas bi rekli, sve terorista do teroriste.

Šta se dalje desilo? I to ima u knjigama, samo treba napora da se pročita.

Među prvim objektima koje je Monarhija napravila u Sarajevu je današnja kasarna Jajce. Kvaka je u tome što, kada se pogleda tlocrt, zgrada ima oblik slova „E“, u znak sjećanja na Eugena Savojskog koji je ranije „posjetio“ grad i tom prilikom ga, mimo turističkih običaja, spalio do temelja. Taj Monarhijin simbol sramote za Sarajlije i dan danas stoji iznad grada.

Dalje? Monarhija je dovela svoje činovnike i majstore pa im napravila onako lijep centar Sarajeva. Dakle, nije Monarhija gradila te zgrade da se u njima palacaju Bosanci i Hercegovci nego da iz njih vladaju. Nije Monarhija pravila pruge i puteve da se po njima vozaju stanovnici nego da na najefikasniji način izvuku iz Bosne rude i drvo. Monarhija je bila strogo sračunata, za svaku paru se znalo gdje ide.

U svojoj mudrosti, Monarhija je išla tako daleko da je povlastice davala samo onim „lokalcima“ koji su bili voljni da ljube mlohavu guzicu ostarjelog cara. Istina, donijeli su i nove izume, prosperitet kakav Bosna na rubu nezainteresovane Otomanske imperije nikada nije mogla da dobije, ali je taj prosperitet bio više u funkciji izrabljivanja nego ustupaka lokalnim stanovnicima.

A onda su došli Gavrilo, Vasa, Mehmed i drugi mladobosanci. Padoše glave prestolonasljednika Monarhije i njegove supruge. Da bi bilo malo drame, kasnije je, apsolutno neprovjereno, rečeno da je Sofija bila trudna. Obdukcija nije urađena pa se to nije ni moglo tačno utvrditi ali, hajde, mora biti malo drame kao i kod svakog takvog događaja. (Pada mi na pamet priča da je, kada je kralj Aleksandar ubijen u Marselju, vijeće smišljalo koje su mu zadnje riječi. Prva ideja je bila „Čuvajte mi Jugoslaviju i prijateljstvo sa Francuskom“ ali su skontali da je predugačko za umirućeg čovjeka pa su skratili na „Čuvajte mi Jugoslaviju“. Navodno je umirući kralj, u stvari, čisto ljudski rekao: „Ko me ubi, jebem li mu majku“). Tako je navodno Ferdinand posljednjom snagom molio Sofiju da preživi zbog njihove djece.

E, sad. Sto godina nakon atentata imamo dvije ceremonije jednu u Sarajevu, gdje se skupio Beč i ostali bivši dijelovi Monarhije zajedno sa današnjim prijateljima i gdje je Princip osuđen kao najveći terorista i zlotvor, i drugu u Višegradu, gdje je isti taj čovjek slavljen kao junak.

Arifagu niko ni pomenuo nije. Valjda je za one iz Sarajeva i on terorista a za one iz Višegrada nije bitan.

A ja? Stajao sam pred spomenikom Arifagi, potpuno siguran da se u grobu okreće. Od tuge i bola. Prolaze ljudi pored spomenika, tek jedan od hiljadu možda zastane.

- Arifaga junače, borče za svoju zemlju. Ne brini, biće bolje kad ovi današnji prestanu da mi siluju zdrav razum. Jednog dana, Arifaga, i ti i ja bićemo sretni, kažem u sebi ali mi se ova zadnja rečenica izgubi u daljini i ode sve dalje i dalje.

Mladen Dragojlović