Zašto je zahtjev za reviziju presude trebao biti poslan?

U posljednjih deset godina u BiH se nije dogodilo skoro pa ništa zbačajnije i bolje od zahtjeva za reviziju presude Međunarodnog suda pravde u Hagu u slučaju BiH protiv tadašnje Srbije i Crne Gore.

Mnogi se neće složiti sa ovom konstatacijom ali je činjenica da je više razloga za takvu tvrdnju nego protiv nje.

Prvo, činjenica je da je Bakir Izetbegović najzad međunarodnoj zajednici pokazao, i to na vrlo jasan i nedvosmislen način, da Bošnjaci sebe smatraju „vlasnicima“ države koja bi trebala biti njihova nacionalna država. To dokazuju ne samo zahtjevom za reviziju nego i izjavama pojedinih bošnjačkih političara da, pošto ih po popisu ima najviše, Bošnjaci imaju „obavezu da štite prava drugih naroda“. Kako i ne bi tražili svoju državu kad je nikad nisu ni imali osim za vrijeme SFRJ, i to onaj dio njih koji su priznavali zajedničku državu. Pitanje je šta će međunarodna zajednica, iliti zemlje koje pušu u istu tikvu sa Bakirom, s tim da urade jer ni oni očito nisu očekivali da će on da napravi takvu političku glupost.

Drugo, posljednjih godina je primjetan trend ujedinjavanja srpskih političkih krugova oko nekih vrlo važnih pitanja u vezi sa važnim pitanjima. Bakirova revizija je samo posljednja u nizu a biće ih još onoliko koliko je i otvorenih pitanja između konstitutivnih naroda.

Treće, ovo je bilo grubo ali efikasno otvaranje očiju opoziciji u RS da shvate s kim su se na nivou BiH uhvatili u kolo. Koalicija je pala i to je svima jasno i iz ove parlamentarne krize može izaći samo nešto što bi dovelo do definisanja odnosa u BiH na bazi faktičkog stanja a ne snova nekih političara.

Četvrto, odnosi u BiH će morati da se definišu na sasvim novi način, bez obzira na ishod revizije. Ako nekom do sada nije bilo jasno, sve bi sada trebalo da se neke stvari iskristališu – prije svega činjenica da se Bošnjačim liderima, bar ovim sadašnjim, ne da ne može vjerovati nego bi politička budala ispao svaki onaj koji s njima popije kafu/kahvu.

Generacija kojoj pripadam ima tu istorijsku nesreću da se preko naših leđa prevale sve moguće nedaće u posljednjim vijeku a isti trend se, očito, nastavio i u ovom. Sada smo ponovo na pragu nekog novog vremena i definisanja nove države.

Prošli rat je počela generacija naših očeva, vodili smo ga mi a naša djeca plaćaju njegovu cijenu. Nadati se da će generacija današnjih očeva biti pametnija i da će nam djeca živjeti u manje turbulentnom vremenu.